Rujan 18, 2021 823

Povodom stotog rođendana Mate Mihića objavljena njegova knjiga 'Vodiški krug'

Ocjeni sadržaj
(12 glasova)

Nema puno knjiga o Vodicama. I Vodičanima. Zato veseli kad se objavi neko novo štivo o našem mjestu i njegovim ljudi(na)ma. Nedavno je  u Splitu tiskana knjiga „Vodiški krug“. Zamišljena je da bude dar jednom ocu za njegov stoti rođendan. Iako se činilo da će ga sasvim sigurno i dočekati, zbog svoje vitalnosti, i fizičke i one „u glavi“, život šjora Mate Mihića, a o njemu je riječ, ipak je prekinut četiri mjeseca prije datuma njegova rođenja. A to je 15. rujan.

Sredinom devedesetih Mate je počeo bilježiti svoja sjećanja. Prvo kroz pjesme, potom eseje i na kraju kroz novele. Veselio se izlasku svoje knjige pa je pun elana sudjelovao u njenoj finalizaciji sve do odlaska u bolnicu u svibnju ove godine. U bolnici je umro, a njegova djeca, kćeri Slavica i Jadranka i sin Žarko, već tada odlučuju da će do dana kad je trebao navršiti cijelo jedno stoljeće ipak ukoričiti njegove zapise. Tako je i bilo. Za njegovih stotinu godina otiskali su stotinu primjeraka knjige „Vodiški krug“. Organizirali su druženje s rodbinom i obiteljskim prijateljima i „slavili“ život čovjeka koji je za sebe napisao da je „bio običan čovjek, ali stalno u hodu, kroz virovite tokove naših rijeka – naših (svojih) pobjeda, uspjeha i promašaja.“

Žene u prosjeku žive dulje od muškaraca. To važi i za Vodičane. Nekoliko vodičkih žena je kroz zadnjih dvadesetak godina doživjelo stotu. I moja strina Oršula Bilan je među njima. Što se muškaraca tiče, ne znam za nekog tko je živio puno stoljeće. Sinoć mi je Milan Alfirev, vidjevši ovu knjigu, rekao da je jedan njegov predak Stipe, a bilo je to prije više od 250 godina, umro u sto i prvoj, i da misli da nakon njega  ni jedan drugi muškarac nije živio toliko dugo.

Milan je  ponio primjerak ove knjige sa sobom jer ju želi pročitati. S obzirom da su djeca Mate Mihića poklonila dva primjerka i Gradskoj knjižnici Vodice, svi koje zanimaju ukorićeni zapisi našeg vremešnog sumještanina moći je ju također pročitati.

 

Edi Matić i Alida Bremer književnici su vodičkih korijena. Oboje su povezani s obitelji Mihić. Edi im je pomogao u odabiru tiskare i izdavača za ovu knjigu, a Alida je napisala kraći osvrt na djelo. Među ostalim, napisala je i ovo: „Na ovim stranicama nije samo dokumentirana dojmljiva biografija jednog dugačkog i ispunjenog života, nego su u ove crtice, zapise, dijaloge, razmišljanja, introspekcije, intimne refleksije, pripovijesti i pjesničke opise pretočeni i jedna epoha i jedno podneblje.“

Za kraj, osim poziva da jednom uzmete ovu knjigu u ruke, pozivam vas da pročitate Matinu pjesmu (pismu) po kojoj je knjiga i dobila ime. U srijedu navečer, na druženju i slavljenju života u avliji Mihićevih, tu pjesmu je pročitala unuka Oršule Bilan, Verica. Meni su u tim trenucima potekle suze, a imao sam i dojam kao da je šjor Mate sa nama. A i bio je.

VODIŠKI KRUG

Na put krenem, došla me volja,
da obiđem draga vodiška polja.
Putujući tako sjećanja se jave
Naviru snovi stari i novi.

Krenem od stare crkve, borova Punte.
U svibnju preko Škrivanele
od višnjinog cvijeta bijele.
Idem u Vitrenice pa na Prage,

preskočim priko uske Drage.

Slovača, Gorice, Dubrave zelene
Ostale su iza mene.

Njive i Kamena pune su maslinova cvijeta.
I tako dođem u Poljica ravna,
u dom pastira u Kozaru.

Ona je svakog pod krov primala,
mlijekom i sirom hranila.
Bunarskom vodom pojila,
od zli očiju krila i štitila.

Stigoh u Rakitnicu,
dobru žitnicu i od Ledina
Poznatog grožđa i vina.

Već umoran očešem Kurtovac, Gorjake
i Bili Brig. Dazlini okrenem škinu.


Dodirnem bedra Bedarovici,
a ona živi bez brige i u Kovči umiva lice.

Priko Gorjaka i Gornjeg Gaja
ispustih dušu, nigdje im kraja.
Rukujem Mrdakovicu i stignem
u smokvama bogate Pirnice.

Preko Pišče i Šarinca
udarim pravac na Rocin stan.
Iliju i Sučeve ostavim livo.

Brzo stigoh u Mali Gaj, čobanski raj.
Sav zadihan popnem se na Okit,
Gospi Karmenskoj na slavu.

Nastavim put u Račice i Stablince.
Banem na pojila Male i Vele Vrulje,
poju se konji, pune se kabli, gledaju dike,
umoran sjednem na kolonu.

Evo me na kraju puta,
Pred menom Mali i Veliki Parapet,
Riva nova i stara.
Porporela i Lanterna
Sve u bjeložutom sunca sjaju,

Krug mog puta, san života zatvaraju.


djelomob1.jpg